04/04/2020
Kratka povijest snookera (1)
U vrijeme bespoštedne borbe s, kako ga volimo nazivati, nevidljivim neprijateljem, naša sportska borba miruje i ne preostaje nam ništa drugo nego da uključimo vremeplov i prisjetimo se velikih karijera i mečeva naših sportskih uzora te na taj način koliko toliko ostanemo u formi.
Krenut ćemo, kako to i dolikuje, s prvim velikanom snookera koji je dominirao gotovo puna dva desetljeća. Riječ je, naravno o, kako su ga voljeli nazivati, dedici i sultanu našeg sporta - Joeu Davisu.
Po riječima njegovog 13 godina mlađeg brata, Freda Davisa, također odličnog igrača snookera, Joe je u vrijeme, dok većina nije znala gotovo ništa o taktici, razvio niz tehnika u breakbuildingu koje su bile ispred svog vremena i to mu je omogućilo da suvereno vlada toliki niz godina.
Zajedno sa svojim prijateljem, Billom Camkinom (vlasnikom Camkin Halla, sale za biljarske sportove u Birminghamu, a ujedno i proizvođačem stolova), 1927. je pokrenuo Professional Snooker Championship (amatersko prvenstvo igralo se od 1916. godine). Prijavilo se deset igrača, od kojih su gotovo svi primarno bili igrači engleskog biljara.
Svi igrači osim Davisa morali su uplatiti kotizaciju, od čega je polovica prikupljenog iznosa bila namijenjena pobjedniku (60%) i finalistu (40%), druga polovica ostajala je u rukama Billiards Association and Control Councila (BA&CC), koja je ta sredstva iskoristila za kupnju trofeja, a profit nakon svakog meča (ukoliko ga je bilo) također se pridodao nagradnom fondu, ali, opet predviđenog samo za dvojicu najboljih. Nakon ovakvog saznanja, možemo samo zaključiti da najbolji igrači na našem Grand Prixu mogu biti itekako zadovoljni svojim primanjima :)
Mečevi snookera su se igrali kao dodatak mečevima engleskog biljara u formatu Bo15, a polufinala Bo23.
Prvi finale (Bo31) odigrao se u birminghamskom Camkin's Hallu i trajao je četiri dana, a Davisov protivnik bio je Tom Dennis.
Davis (koji je, ne zaboravimo, imao veliki hendikep jer zbog defekta desnog oka njime nije mogao fokusirati kugle) je na putu do ukupne pobjede 20:11 ostvario i rekordni break od 57 bodova, a u jednom frameu je u tri uzastopna izlaska za stol nanizao breakove od 32, 34 i 35 , što se tada smatralo vanserijskim dostignućem. Taj uspjeh ga je 'obogatio' za cijelih 6 funti i 10 šilinga, a kao kuriozitet treba spomeniti da je finalni meč sudio upravo Bill Camkin, vlasnik sale. The Billiard Player, tadašnje službeno glasilo, ovom meču je posvetilo 'čak' četiri paragrafa, što je također bio odraz vrlo slabog interesa za snooker.